Slavko Kolar je rođen 1. prosinca 1891. u Palešniku kod Garešnice.

Završio je Više gospodarsko učilište u Križevcima 1913., a 1919.–20. bio je na specijalizaciji u Francuskoj. Između dva svjetska rata radio je kao agronomski stručnjak i često se selio, poslije bio upravitelj poljoprivrednoga dobra u Božjakovini. Sudjelovao je u Drugom svjetskom ratu u partizanskom pokretu. Bio je potpredsjednik Matice hrvatske (1946.) i predsjednik Društva književnika Hrvatske (1947.–51.). Uređivao je Hrvatski narod (1920.) i Republiku (1946.–48.). Prvak je hrvatske humoristične proze. Napisao je više zbirki novela, ali najcjenjenije su Ili jesmo – ili nismo (1933.) i Mi smo za pravicu (1936.). Kolar je analizirao život hrvatskoga malograđanskoga društva, a često i seoski život. Negativnosti ljudske naravi ocrtavao je uvijek izrugivanjem bez zlobe. Kao njegove najpoznatije novele spomenimo Brezu i Svoga tela gospodar koje su doživjele uspjele ekranizacije.

Kao agronom Slavko Kolar je u Božjakovini boravio četiri puta: kao vježbenik 1913.-14., kao gospodarski povjerenik i predavač na Školi za seoske domaćice 1922.- 25., kao upravitelj Poljoprivrednog dobra 1941.-44. te 1945.-46. nakon povratka iz partizana.

Više je novela tematski vezano za Božjakovinu i dugoselski kraj. God. 1933. u noveli Jesu li kravama potrebni repovi? tematizira život na Poljoprivrednom dobru u vrijeme upravitelja Stjepana Jurića. U Jutarnjem listu 1923. opisuje đačku ekskurziju u Božjakovinu. Novela Veseljak (1942.) i drama Sedmorica u podrumu (1949.) govore o ratnim događanjima u dugoselskoj Posavini. O ratnim događajima pokraj Prečeca u srpnju 1943. govori i njegova pripovijest Natrag u naftalin. God. 1951. piše kratku humorističku priču U vučjoj jami koje se radnja odvija u Prikraju pored Božjakovine. Umro je u Zagrebu 15. rujna 1963. godine.