Da je čovjeku pameti koliko ima godina, vjerojatno bi i najstariji Joža u našoj državi bio akademik? Doduše, ni ja nemam baš malo godina, a tek sam sad naučio (metodom poziva koji su mi došli na mobitel) da ime Željko i očuvanje starina očito imaju neku čarobnu vezu. Naime, u pretposljednjem broju Dugoselske kronike objavili smo članak o zbirci starina Željka Muškona iz Leprovice, potom nam se obratio Željko Panian iz Hrebinca sa svojom zbirkom, o kojoj smo objavili prilog u prošlom broju Kronike i na koncu objavljujemo ponešto i o tradicionalnoj kući i etnografskoj zbirci predmeta koju posjeduje Željko Bajs iz Velike Ostrne.
Željko Bajs je već u startu stekao određenu prednost jer se je njegov pokojni otac Bolto priženio na pravu adresu, k njegovoj majci Milici, a danas je to Omladinska ulica broj 15, gdje se već nalazila drvena tradicionalna kuća koju je osobno, od temelja do krova, izradio njegov tast, a Željkov djed po majčinoj liniji, Stjepan Jambrek koji je bio učeni cimerman. Kuća je stara stotinu godina i njezina vrijednost, osim što je tipični primjer posavske ruralne, drvene arhitekture, s rezbarenim dijelovima, velikim tremom i ferkelterima koji ukrašavaju prozore, je i u tome što na njoj tijekom stoljetnog trajanja nije bilo značajnih građevinskih zahvata koji bi promijenili njezin izvorni izgled. Štoviše, brižno je održavana, a zahvaljujući upravo Željku i danas sadržava većinu autentičnih kućanskih uporabnih predmeta, alata i ukrasa koji potiču iz danas već pomalo zaboravljenih vremena. Dodatna vrijednost je što je kuća i danas u funkciji, jednako kao i dio sačuvanih pratećih gospodarskih objekata – štala, štagelj, kuvarna, zdenec... Ulaskom u dvorište odmah osjetite duh starine i „prebacivanje“ u neko prošlo vrijeme, čemu doprinose i pijetao i kokice koji čeprkaju po dvorištu, vrapci u nadstrešnici, ali i pajceki u kocu. Ne baš na njegovoj kući, ali u neposrednoj blizini nalazi se i gnijezdo roda pa je atmosfera u potpunosti idilična.
Gotovo sam zaboravio, ali s obzirom da me je Željko ponudio s odličnim domaćim špekom i kobasicama, moram spomenuti da se i te delicije proizvode pod starim krovom i to još uvijek na stari – tradicionalan način. Doduše, Željku u svemu pomaže susjed Ivan Stublić – Stubla, koji samo dva kućna broja dalje, ima slično tradicionalno imanje. Doduše, njemu je izgorjela stara drvena hiža, što nema nikave veze s njegovim nekadašnjim zaposlenjem u osiguravajućoj kući, ali je Stubla ostatak imanja i dalje održao u funciji i također ima zanimljivu zbirku starinskih predmeta. Obojici pak u očuvanju starina pomaže Branko Marinić koji je Bajsov stari prijatelj iz ratnih vremena kada je isti bio glavni logističar, a Željko zamjenik zapovjednika 53. samostalnog bataljuna Dugo Selo. Stubla je, koliko se sjećam, bio „obični“ vojak, ali „kriegskollege“ se nikada ne zaboravljaju! No, da nema njih trojice, koji se svakodnevno druže na imanjima, vjerojatno bi korov, trnje i zaborav već sve odavno uzeli pod svoje.
Željka Bajsa treba pohvaliti i po tome što nije stao tamo gdje je stao njegov djed. On je odlučio otići korak dalje i nadograditi naslijeđeno pa se je i sam primio stolarskih radova. Popravlja i sam izrađuje drveni namještaj te različite figure od drveta s kojima je dodatno oplemenio cijeli prostor. Štoviše, u zadnje vrijeme se primio i slikarstva pa je čak i pajcekima odlučio umjetnički obogatiti prostor u kojem borave te im je naslikao zidne slikarije. Koliko sam se uspio osvjedočiti, zadovoljni su, premda je njima nekako draža „kuruza“! Štoviše, Željko čuva i održava i druge predmete, ali i vozila koja polako postaju povijest. Njegov Yugo 45 iz 1990. godine još uvijek je u voznom stanju. Možemo mu izraziti samo pohvale i reći, samo tako nastavi Željko i ne posustaj! Mnogi bi već odavno rekli: „Sve ću prodat sutra....“!
Nenad Haleuš Mali
