Nakon razgovora o potrebi organizirane brige o dostojanstvu svih onih koji boluju od neizlječivih bolesti, sudionici skupa održanog u prostorijama Crvenog križa pobliže su upoznati s nužnom organizacijom palijativne skrbi u svakoj sredini. Oko 24.000 stanovnika u Hrvatskoj bori se s onkološkim bolestima, kazao je na tribini prim. mr. sc. Egidio Ćepulić, dr. med., onkolog, radioterapeut.
Zahvaljujući znanstvenim i medicinskim dostignućima oko 40 posto oboljelih nakon terapija doživi oporavak, nosi se s oboljenjem kao s kroničnom bolešću. Za one koji izgube bitku s tom bolešću potrebna je skrb, ako je moguće u krugu obitelji ali uz pomoć stručnog tima. Potrebni su hospiciji kojih nema, osim jednog dobro organiziranog u Rijeci. Uz materijalne uvjete za zbrinjavanje takvih osoba potreban je tim stručnjaka i volontera, a nakon niza inicijativa izostane realizacija uslijed nedostatka novca. Prim. Ćepulić detaljno je objasnio kako ustrojiti i organizirati aktivnost u hospiciju za dostojanstvenu skrb oboljelih koji odlaze. Dr. Matija Rimac, spec. hitne medicine, osnivačica je Udruge za palijativnu skrb i medicinu. Ona je na skupu prikazala cjeloviti sustav palijativne skrbi u čemu je bitan tim sastavljen od liječnika, medicinske sestre, psihologa, terapeuta, volontera i duhovnika prema potrebi osobe. Osposobljeni tim skrbi o bolesniku ali i obitelji prema potrebi, naglasila je psihologinja Sandra Kramar ističući svekoliku psihološku pomoć s individualnim pristupom prema svakome u potrebi. Okosnica palijative su volonteri - nezdravstveno osoblje te redovno polaze edukacija, potvrdila je jedna od njih - arhitektica Marcela Matijević Klobučar. U raspravu se uključila i voditeljica Ispostave Doma zdravlja Zagrebačke županije Dugo Selo, dr.med. Sunčana Žuteković, spec. radiolog., potvrdivši kako je pokrenuta inicijativa u Županiji za organizaciju palijativne skrbi.
Stručnjaci i volonterka pohvalili su ovu inicijativu grupe građana „Drugo Selo“, koji su je potakli u suradnji sa Gradskom organizacijom Crvenog križa. Ujedno su iznijeli svoja iskustva i znanja stečena upravo u tom području te uputili mnoštvo korisnih savjeta kako neizlječivo oboljele dovesti do „dobre smrti“. Iako ova tema nije svima ugodna od prve, trebali bismo je prihvati kao realnost a ne kao crnilo, suočiti se s potrebama takve skrbi kad nastanu te dati sve od sebe za dostojanstveni odlazak oboljele osobe iz naše sredine. Suradnja i pomoć stručnjaka, poput navedenih koji su sudjelovali u tribini, jest nužna. Štoviše, Hrvatska udruga prijatelja hospicija, nudi pomoć u takvoj potrebi - od edukacije do provedbe cijelog sustava aktivnosti stručnog tima i volontera.
NK
