Folklor? Narodne nošnje i putovanja! Da, jesu, ali folklor je puno više. To je ponavljanje plesnog koraka dok ne izvučeš ono najbolje iz sebe, a boli te svaki mišić od napora. Leđa te rasturaju, noge trnu, nokti plesne kolegice ti se urezuju u dlan no ne popuštaš stisak ruke jer znaš da kolo puca i ples se raspada. Dolaziš na probu ljut i neraspoložen, umoran od radnog dana, uđeš u plesni prostor, ugledaš voditelja i on je ozbiljan, misliš si šta je meni ovo trebalo... Kreću prvi koraci, hvataš se u kolo i lijeva, desna, lijeva, naskok i već pratiš plesni ritam. Ljutnja popušta, koncentracija raste, smiraj ulazi u tvoju dušu i ona pozitivna bol vježbanja izbacuje svu nakupljenu ljutnju. Zaboravljaš na posao, brige, nesretnu ljubav... A ipak tvoje srce osjeća se nekako zaljubljeno.
Pjevaš u kolu i čuješ kako vas nekolicina pjeva krivi tonalitet, zaustavlja se ples i pjesmu ponavljaš opet i opet i opet...kolutaš očima i izbacuješ zrak iz pluća, pjevaš po tko zna koji puta isti stih. I tako dva, tri puta tjedno. Vikend je i dolaziš na smotru folklora, prikazati plesne običaje svoga kraja. Penješ se na pozornicu, trema znoji dlanove, kapljice znoja teku niz ukočena leđa. Kreće ples i sve ide dobro, strah popušta. U jednom trenutku hvata te grč u nozi, griješiš u plesnom koraku. Kolege plesači primječuju krivi korak, na licima im se između dva osmijeha potkrada tračak ljutnje, no vuku te dalje, izvlačiš se iz greške i povećaš osmijeh na licu. Čuju se posljednji taktovi tamburaša, naklanjaš se publici uz osmijeh dok srce lupa, iskače iz prsnog koša, znoj probija kroz svaku poru na tijelu. Bol u nozi se pojačava, strepnja od kritike raste. Silaskom s pozornice stižu prve pohvale gledatelja i kolega iz drugih kudova, pomalo se svi opuštaju te zadovoljni otplesanim kroz šalu spominju nastalu grešku.
Pažljivo odlažeš nošnju, uvijek svjestan vrijednosti te starine u koju su prabake utkale mnoge večernje sate rada. Svjestan si da ne znaš tkati i vesti, vjerojatno nikad nećeš ni naučiti. Stoga s poštovanjem prema tolikoj vrijednosti te starine rukom zaglađuješ nabore na kiklji i fertunu. Nekad davno bilo je to ogledalo imućnosti djevojke za udaju, mlada snahe što donosi u miraz. Običaja je sve manje, starine gore na lomači u dvorištima drvenih kuća zacrtanih za rušenje. Tkalački stan, kolovrat, preslica puni crvotočine stvaraju krik pod silinom udarca sjekire, kao da vape za spasom, kao da viču: „Pogledaj, netko je puno rada uložio u mene, ne lomi me, ne pali vatru na meni!“ U sve većem plamenu gori povijest, običaji, folklor, gori budućnost... Tek tu i tamo naići ćeš na pojedince koji čuju krik iz prošlosti. Ono malo što je preostalo, otimaju zaboravu, udahnjuju život u crvljivo drvo, u poderanu čipku fertuna, namataju nove niti s preslice.
U rugvičkom kraju dragi posjetitelju, to rade članovi KUD-a Tančec i Savski lađari. Zato u subotu kad zastaneš ispred pozornice sjeti se ove priče i pažljivije pogledaj taj nastup jer sada znaš koliki je trud uložen. Kad korakneš kroz vrata društvenog doma da „baciš oko“ na izložbu, osluhni gori li možda oganj zaborava i pogledaj u ruke svoje, lomiš li niti svojih predaka! Zastani kod svakog izloženog predmeta i pažljivo pogledaj, tu je utkan život tvoje bake/prabake, tvoj genetski kod...
Dragi posjetitelju, nastavi tkati pleter budućnosti poštujući svoju povijest! Dobro došao na smotru folklora „Posavino gdje su ti starine?“ i “ Ribarsko – lađarsku večer“ u Rugvici!
Željka Baić
