Ukoliko ste ljubitelj starina, kao niže potpisani, isplati vam se pregaziti stotinjak metara žitkog leprovičkog blata, od glavne ceste u Leprovici, do preko stotinu godina stare autohtone posavske drvene „hiže“ u vlasništvu Željka Muškona.
Već i kuća, sama po sebi, spada u red arhitektonske spomeničke baštine ovoga kraja, a ono što se nalazi u njoj pravo je etnografsko blago: počevši od autentičnog starinskog namještaja, slika, posuđa, različitih kućnih pomagala iz vremena naših baka i djedova pa do posebno vrijednih tekstilnih predmeta – stolnjaka, prekrivača za krevete, zidnjaka...
Željko s ponosom pokazuje zbirku i zna ponešto o funkciji, a što je još značajnije i o „povijesti“ svakog pojedinačnog predmeta koji je stoljetno nasljeđe njegove obitelji, ili pak, dugogodišnjim kolekcionarskim radom, pribavljen na nekom od buvljaka u našem širem okruženju. Stoga i spomenuto blato ima funkciju da vas vrati stotinu godina unazad, iz našeg vremena, u čaroliju nekadašnjeg života na selu koji, najčešće, i nije bio tako idiličan kako ga mi danas zamišljamo. No, ulaskom u kuću, nemoguće je ne doživjeti „pozitivni šok“ koji vas, kao vremeplov, vraća u vrijeme koje je odavno prošlo i budi vam maštu o svakodnevici ljudi koji su tu, u pravilu, u obiteljima s brojnim članovima iz nekoliko generacija, dočekivali svoja jutra, obavljali ručkove i večere, „rulili“ kukuruz, raščinjavali sir, pekli mlince na starinskoj peći, rađali se i umirali pod istim krovom.
Još veća čarolija očekuje vas u kući u kojoj Željko sada stanuje! Broj sakupljenih predmeta prerastao je mnoge muzeje i više liči na nepreglednu deponiju vrijednih stvari koje jedna drugoj oduzimaju mjesto. Stotine starih radio aparata, gramofona, starih vinilskih ploča, mehaničkih - zidnih i kaminskih satova, narodnih nošnji, šivačih strojeva, strojeva za pisanje, mlinaca, a na koncu i Željkovih umetničkih slika jer se i on sam odavno bavi slikalnjem, ispunjavaju prostor.
Željko s kolekcionarskom zaljubljenošću neprekidno nabavlja „nove“ stare stvari i mašta o tome kako će njegova zbirka jednoga dana postati muzej – muzej dugoselskoga kraja. No, tom dugogodišnjem radu i zalaganju uvijek nedostaje „ono nešto“ jer nije u mogućnosti sam izrealizirati projekt do kraja. A s druge strane, sit je obećanja pomoći s raznih strana, od države i županije do lokalne samouprave, i svjestan da bi, ukoliko se netko od „nadležnih“ ne uključi i pomogne stručno i financijski, cijela priča mogla završiti tragično. Prisjetimo se, naime, kako je zbirka narodnih nošnji i etnografskih predmeta Krešimira Fotovića djelomično sačuvana samo zahvaljujući mudrosti vodećih ljudi KUD-a Preporod koji su, sukladno financijskim mogućnostima, otkupljivali dijelove zbirke, ili pak kako je, također vrijedna zbirka, najrazličitijih starinskih predmeta i alata koje je godinama sakupljao naš poznati kolekcionar Ivan Trampuš, završila doslovno na smeću.
Stoga, apeliramo, ne dozvolite da vrijedna zbirka Željka Muškona, koja zorno govori o prošlosti dugoselskog kraja, zauvijek zaglibi u leprovečkom blatu! Jer uskoro, nestat će i tog dragocjenog blata, a Željko je dao sve od sebe! Sad smo mi na redu, da pomognemo, ili naprosto ignoriramo!
Nenad Haleuš Mali
