Kad se čovjek rođen od žene hoće razgovarati s nekim koga zovu anđeo Crkve u Hrvata, mora dobro paziti na titule i tu lako čovjek pogriješi. Neki su preuzvišeni, neki uzoriti, ali da me ubiješ ne znam kako čovjek doći pred sveca pa zatražiti ispovijed?
Ja o tebi, sveti Martine, znam puno premalo, a gdje će humorist i znati živote svetaca, jer humorist mora izmisliti dosjetke, kao recimo: Baraba, traže te neki Rimljani… ili Brate Kaine, ne zovi me u zeleno polje. O tebi znam premalo, a o sebi previše. Ispao sam nekako neprilagođen, pa imam pet minuta radnog staža i pola stoljeća godišnjeg odmora, a moja državica, sunce mamino, nedavno mi je dala zdravstvenu iskaznicu u mojoj šezdeset osmoj godini. Kada bih sabrao sve one ljudove koji su mi prigovorili, napunio bih Dinamov stadion, a dajem ti časnu pionirsku riječ. Da sam antialkoholičar, koristim uglavnom tuđi pribor za pušenje i to samo s dragim licima, zatvor nisam omirisao iznutra, na sud su me zvali samo jedanput za svjedoka i to za događaj koji nisam vidio očima pa su se na moj iskaz mrštili ko kokošja rit kad snese jajce.
Dolazim ti često u Dugo Selo, u tvoju svetu zemlju, pišem za Dugoselsku kroniku, a iskemijao sam ti i jednu sortu ruže u ružičastoj boji nazvanu „Plašt Svetog Martina“. Pred nekoliko godina sam ti napisao jedno otvoreno pismo, ali kao što znaš, zemlja je okrugla pa su takve i ljudske sudbine. Ljudi su me počeli voljeti i iskren da ti budem i pravo da ti kažem, to me pomalo plaši. Ajde, hvala Bogu, više mi ne prigovaraju što nemam fakultetsku diplomu, više me ne šalju u školu, ali kao što vidiš iz ovog teksta, nisam sasvim bez talenta i božje milosti, a moja čuvena izreka je: Pozna Bog Jožu svog.
Ako Svemogući zna koliko imam vlasi na glavi, onda je čuo i za tu moju izreku, a bolje je biti kod Boga zadnji, nego kod vraga prvi i igrati njegov pakleni poker s Asmodejem, a znaš dobro kakav je Lucifer, a još bolje znaš da karta neće dobrog čovjeka. Slavonci imaju izreku koja kaže: Gdje je Boga, tu je i vraga, pa se čovjek mora čuvati. Ne tražim od tebe zemaljska dobra, jer na to lopovi vrebaju sa svih strana. Ne tražim ni više pameti, jer bi me onda zvali na Pantovčak za savjetnika, a onda bi potrošili moje vrijeme. Bolje da ga ja sam stračim na bezvezarije. Neću ti se žaliti niti na lopove, poreznike; neka mi Bog poživi dične muževe hrvatske koji se u tvoje ime okupljaju da krste prevreli groždani sok, a ti i ja dobro znamo da su za to krive gljivice i vinske mušice, latinski bi se reklo: filano milano gaster.
Ja ti latinštinu imam u malom prstu i ona mi uglavnom služi da srdim tutleke i trotleke kojima je svaka mudrost mrska. Ja njemu: mea culpa… a on zijevne kao som.
Latinski ti više ne govore ni doktori, ni fiškali, a kamo li ministri za rudače, morsko plavetnilo i gubljenje vremena. Da ti budem iskren, jako te puno zloupotrebljavaju, jer misle da stojiš kod svake kleti i krstiš im mošt, a ti i ja dobro znamo da čovjek koji se opije može odjedanput biti astronaut, voziti svemirski brod, može umjesto Marka Kraljevića izaći pred Musu Kesedžiju i uvijek pobijediti. Ne kaže se uzalud da dragi Bog šalje čete anđela da čuvaju pijance, a oni dolje u Turskoj nemaju prometnih znakova, ali nemaju ni nesreća i nije to bez božje intervencije. Čudan je život u zemlji Hrvatskoj. Ti si bio rimski vojnik i nisi ni slutio da ćeš ispod Martin brega imati svoju svetu zemlju i to već dosta dugo. Kroz mnoga stoljeća ratili smo i bratili se s mnogim narodima i uvijek izvukli kraći kraj. Češko i hrvatsko pitanje u doba Austro-Ugarske nikada nije dobilo odgovora.
Prije su se raspala i kraljevstva i carstva, došli fašisti i otišli, a crkva na Martin brijegu jest doduše ruševina, ali je još na čvrstim temeljima. I eto, ranih devedesetih spustila se vila sa Velebita, dojašio Jelačić ban među Hrvate s puno buke i galame osnovana je dvadeset godinica, a onda smo opet uletjeli u zagrljaj Europe, učlanili se u asocijaciju koja još nije napisala svoj Ustav i već imamo propise Europske Unije, još samo fali da nam Francuzi pošalju zahtjev da te vratimo njima da na svetu zemlju Martinovu udare harač i zato se ja tebi žalim.
Daj zaštiti te velike Hrvate s velikim škrlakima i nas sitne da nas opet ne pomađare, pogermane, da ostanemo tu gdje jesmo, da nas Kinezi ne pobacaju u more Jadransko i da ja još stvorim nešto novih sorata ruža, da me zdravlje posluži, jer toliko je zanimljiv život u zemlji Hrvatskoj da imam osjećaj da sjedim u loži Franje Josipa u Hrvatskom narodnom kazalištu i preko Bosne gledam tko se to kupa u plavom morenu, tko to betonira razvedenu Jadransku obalu, tko to gradi pansione i privatizira morsku obalu?
Eto, od sitnih mojih problemčića je zagazio duboko u povijest i zemljopis, u politiku a donekle i vjeru, jer uvesti vraga u humoresku, nije baš preporuka književne kritike, ali samo neka me ne vade iz konteksta. Da sam živio u doba Kraljevića Marka rekao bih, dat će Bog rodit će zob, a onda će biti zobi i u mojoj sobi da nahranim Šarca Kraljevića Marka. Uvijek je na tim prostorima bilo, Ture harač kupi, ali raja harača ne daje. Imam tisućgodišnje iskustvo u preživljavanju, moj sveti Martine!
Josip Rogin
