Devedesete su godine počele dramatično. Medijski rat, zatim neobjavljeni Domovinski rat, gradovi pod uzbunama. Iz cijele te gungule ja nisam izvukao nikakvu korist. Previše je to bilo događanja za moju sporo-lebdeću inteligenciju. Gurao sam nekakvih devedeset kila žive vage, apolitičan do srži pratio sam na televiziji povijest i zemljopis, ali nisam navijao ni za jednu stranu, jer moja klimava vrtlarsko-književnička karijera je bila šaka jada bez Crkve i partije, bez višestranačja, pluralizma i pljuvalizma. prije mi je kosa posjedila nego što sam se dočepao bilo kakvog plijena, tako da sam bio i postao prosjak – literata od malo krupnijeg formata.
Rijeka Sava je duboka, brdo Pantovčak visoko, nisam ni za zborno pjevanje, a svi očevi domovina meni su bilo potpuno nepoznate persone, jer su im biografije pisali drugi. I tako je to išlo sve dok nisam dobio majku Domovine. Mnogo se toga ispodogađalo i u svijetu i kod nas sve dok se Slovenci nisu distancirali bodljikavom žicom, Mađare neću ni spominjati, oni nas ne trpe još od bana jelačića, rijeke izbjeglica marširaju prema zemlji Germaniji i eto ti opet na sajmištima humanitarne pomoći, mlijeka u prahu i konzervi svih veličina.
Balkan bez crne burze nije Balkan, bilo to na zapadu ili Istoku. I onda sve to trefe se novi izbori, jedna vrlo prljava kampanja, pa me to podsjetilo na pokojnu Janu i Jagu koje su se svađale preko plota. Prvi put mi je bilo jako drago da sam izvan svega toga, da nisam povjerovao u liberalni kapitalizam, jer nama je vjera i demokracija došla s Istoka, a mi smo blagostanje čekali sa Zapada. A sa Zapada su stizali samo krediti i obećanja i na tome je ostalo.
Za ovih 25 godinica ja sam dobivao po prstima od velikih Hrvata, polupismeni su me učili pisati, a oni koji ne razlikuju ružu od maka, učili me saditi ruže. Dragi moji Hrvati po zanimanju i ostali, kako da budem veliki Hrvat kad su me krstili u Preseki u crkvi sv. Petra i Pavla, i to onda kad sam imao tjedana dana. Hladu mi vodu izlili na ćelavu glavu i ohladili me cijeli život od svega što je radikalno. No, minulo je već šezdeset godinica od tog vremena, promijenila se država, novac, stari birokrate još i danas vladaju, saborska penzija je nešto što svaki Hrvat želi, a samo se nekima posrećilo.
I došli su ti fantastični izbori pred zimu 2015. godinu lijevi i desni ne mogu formirati vladu bez glasova sa sredine, a ta sredina je MOST i ćuprija, a glavni je jedan mladi političar manekenskog stasa, a po zanimanju psihijatar, po domaći rečeno – norcolog. Mjesec dana muštrao doktoriška i lijeve i desne, malo-malo pa se odlazi u Titovu vikendicu kod majke Domovine na konzultacije, a novine pune kopernikovskih obrata. Čas su u igri lijevi, čas desni, dok nacija sve više napinje federe strpljenja.
I trefi se pred Božić jedna neobična situacija da je u igru uletio gospodin iz farmaceutske branše, koji nije sudjelovao na izborima, već je delegiran i kooptiran tko zna gdje. Nemam prigovora na njegov izgled, nema lice sitnog žicara šibicara s Jakuševca, a to što je iz medicinske branše, to ima svoju logiku, jer neumoljiva statistika govori da se filamo lijekovima, da smo žiznuta nacija, pa nam treba psihijatar i farmaceut. Osim toga, po našim pustopoljinama raste kamilica i majčina dušina, jer smo zapustili poljoprivredu.
A tko zapravo vlada Hrvatskom? Vladaju lijevi i desni zvanično. Crkva onako tiho iza flanjke, zatim su u igri tajkuni, bogatuni, nogometna mafija, smiješni kulturnjaci, akademska zajednica, sitni poduzetnici, kolodvorske fifice za perec i gulaš, onda je tu dično pravosuđe, banke da sve kreditiraju i svi imaju nekog udjela u vlasti, od činovnika trećeg platnog razreda pa sve do dične vojske i policije, trgovački lanci i njihovi menadžeri; sve je to jedan tsunami koji prelazi preko malog čovjeka da bude još poslušniji i još manji, da bude beba-ameba i po mogućnosti da se pretvori u paru i dim.
Šećem ja bijelim Zagrebom, okićen je kao iz bajke. Grupice turista marširaju po Jelačić placu, od nikud nikakve muzike, zamro je rock and roll, zamrle pobožne pjesme uličnih pjevača; sve je stalo samo djeca rastu. Gdje je onaj bijeli Zagreb grad kad si mogao sresti na ulici sve narode i narodnosti, kad su Titovi vojnici šetali Zrinjevcem, kad su dame vodile peseke u španciraciju, a kafići bili puni mlađarije. Na Jelačić placu, ondašnjem Trgu republike, vrvjelo je kao u košnici i kakav god da je bio fuj socijalizam, predsjednika vlade, zapravo mandatara i premijera nitko nije tražio preko natječaja. Sve je to lijepo i dobro i sa svim se slažem, ali demokracija i slobodni izbori imaju svoja pravila. Ne možeš biti nikakav faktor u vlasti ako nisi sudjelovao na izborima. I dobio makar jedan glas.
O tempora o mores – rekli bi stari Latini, a s kaptola zagrebačkog čula bi se propovijed gdje bi obavezno jedan anđeo crkve u Hrvata trebao reći: mea culpa – ako nije zaboravio latinski. ja sam se pomirio s dragim Bogom i s ljudima, a ovo što sam napisao je ionako plitko, zanosno i bez veze.
Josip Rogin
