Draga moja gospodo, plemenite osobe, gledano zdravorazumski dugovi i dužnici spominju se u najvažnijoj kršćanskoj molitvi, gdje mi dragoga Boga varamo govoreći kako opraštamo dugove ne bi li on nama oprostio, ali varate se, narodi i narodnosti. Onaj od vječnosti nije amater. U molitvi se ne spominju ovrhe, reketarenje, kamatarenje, jer tko je ikad čuo da je gospodin Bog poslao svojeg poreznika da utjera dugove od Janka, Marka, Štefa Trfuljka i Jagice Blažičko.
Svi su oni dragom Bogu obećali svašta, ali učinili nisu ništa, a mora se priznati da je muka živa čovjeku rođenom od žene da podmiti i korumpira gospodina Boga, jer kako ćeš nekome nešto dati tko sve ima. I to baš na tom slučaju zasniva se sva svjetska politika. Velike države posuđuju od malih, a kad su male na koljenima, onda taj isti nova posuđuju od velikih i padaju u dužničko ropstvo. Ranih devedesetih niknuo je jedan novi soj ljudi zvani Veliki Hrvati, onda se rodio izraz: menadžerski krediti, dakle sve što posudiš ne moraš vratiti; onda prodaja tvornica po jednu kunu, kriza brodogradnje, kriza poljoprivrede, kriza morala; odjedanput je niknulo mnogo značajnih Hrvata iz prošlosti, sadašnjosti, a dobrim dijelom i budućnosti. Predizborni plakati su tih godina bili veliki kao plahte, a mali čovjek je dobio malu jabučicu, malu olovčicu, mali notesić, a oni sretnici su dobili kišobrane, majice i jakne i onda si išao od štanda gradonačelnika sa lijeve i desne stranke i svuda si nešto užicao pa si nakon toga izgledao kao da si opljačkao cirkus. Javila se jedna heretička riječ - Jugonostalgičar – Nisi smio kukati za drugom Titom, za trinaestom plaćom, za kupanje na Jadranskom moru, za svinjskim polovicama, za tvorničkim sindikatima; sve je to bilo bljak. U novo doba samostalne Hrvatske je bilo puno zabluda, a razno-razni mešetari uočili su svoju šansu za zaradu, pa su se po kućama radile prezentacije plastičnog posuđa, nuđeni su lonci svemirske tehnologije marke Zepter, a taj Philip Zepter je ustvari Beograđanin, sin Milorada Jankovića, visokog generalštabnog oficira i autora romana Lun, kralj ponoći.
Dakle, u rodoljubljivom zanosu popušili smo brata Srbina koji se predstavio kao Francuz.
Sve je to kasnije izašlo na vidjelo, a svemirski lonci sada su tegle u kojima posađeno sobno cvijeće. Eto, tako se završila ta Zepter epizoda. Onda su prvi Hrvati optuženi za kriminal, ali je malo tko završio u bajbukani i danas kad kriza drma Republiku Hrvatsku, mi širom mile domovine imamo iznošene jakne, potrgane kišobrane, kemijske olovke koje ne pišu, a sve je to plaćeno novcem kapitalističkih država. Nismo zasadili kemijske olovke, ni kišobrane, a i da jesmo opet od toga nikakva korist. Stranke u Hrvata, strančice, udruge; sve je to na grbači malom čovjeku, a da vam pravo kažem i iskren vam budem, i sam se u tome ne snalazim.
Eto, samo za godinu dana izmišljena je legalizacija, fiskalizacija, predstečajne nagodbe, ovrhe, oprost dugova- malo sutra, odeš u bolnicu vidiš da ni tu nisi poželjan. Jedino bi bio dobar da poreznoj upravi donosiš košaru novaca barem jedanput tjedno, svih valuta, a može i koja zlatna poluga. Vlada, sabor, bankarski sustav; sve je teatar apsurda, u kojemu vas na kraju pitaju: A s kim vi bankarite? Čovjek u liberalnom kapitalizmu ogugla na sve. Svi mu šalju račune, a usluga ... Bože sačuvaj! Gradska voda plaća se ko svetog Petra kajgana. Gradska toplana, plinara i elektra šalju račune i nema toga Hrvata koji će shvatiti šta se to kod elektre plaća. Snaga, sila, napon i još desetak potpuno neshvatljivih stvari plus PDV. Još je apsurdnija stavka pričuva. Dvadeset i četiri godine ju plaćam, a na zgradi je promijenjen samo jedan portafon.
Po mojoj i optočen računici trebao bi biti zlatnim dijamantima, a ne plastičnim. E sad, u cijeli taj apsurd i panoptikum svih službi, ulijeće faktor sreće. Izvučeš živu glavu iz bolnice, mimoiđu te stečajne tegobe, restrukturirali te, dobio si otpremninu za tri kuglice sladoleda i moraš biti sretan jer je na ramenu glava, jer sije sunce poslije kiše, a gospon Bog ne šalje račune, svako se proljeće sve razeleni i tako, blago meni, sve do jeseni, a kad stigne jesen rana i padne lišće s grana, stignu i veći komunalni računi, pa svi Hrvati moraju biti sretni što su dio Europe i nitko više ne spominje sir i vrhnje, pršute, pečenje rakije, klanje pajceka u dvorištu; sve je to lijepo prešlo u ilegalu dok mi u Saboru razgovaramo o ustašama i partizanima, Kinezi kupuju ostatak svijeta. Ruski car Putin igra telefonsku partiju šaha sa onim preplanulim Amerikancem, zvanim Obama. Meni bi više pasala riječ O, mama. Ni hamburgeri, ni Coca-Cola, ni užurbani način života, mobiteliranje, sve to više nije novo; sve je to već viđeno, reciklirano, reklo bi se: juhičine juhe juha.
Pravo je imao Matoš kad je napisao stih: A Hrvatu, siromaku, još je veći mrak u mraku otkad je pobijedio. Veliki Hrvati objesili na klin svoje velike šešire, Vila Velebita i ban Jelačić opet su u ilegali, a sad već glatko možeš reći da se u Hrvatskoj živi siromašno, ali ti barem nitko ne može soliti pamet govoreći kako će privatizacija sve riješiti, tajkuni će nas zvati na domjenke, plivat ćemo u njihovim bazenima, hvatat ćemo njihove djeve bajne i snubiti snaše, voditi ih na salaše i sve to na trošak pojedinaca koji za maloga čovjeka daju ama baš sve, samo s time da ne naraste i da im ne ugrozi status.
Josip Rogin
