Ima tema koje su skliske kao jahorinska bob-staza, pa se tu čovjek lako nasanjka i zaradi debeli gips. Ne možeš cijeli život pisati o visibabama, jaglacima, prvom žutom leptiru i prvoj lastavici koja ne čini proljeće. To je tema za četvrti razred osnovne škole. Ne možeš pisati ni o tome što je to vidjela Lotova žena kad se pretvorila u stup soli. To je takozvana tabu tema. Ni o inkviziciji nije poželjno pisati, makar se ona danas zove kongregacija za nauk vjere. Mnoge stvari pod suncem su zapravo u kmici, a humor u Hrvata je isto kao da u gustu maglu zabiješ klin i na njega objesiš kaput.
Moja slobodno-lebdeća inteligencija je promijenila 14 adresa stanovanja, pokopala svu rodbinu i drage prijatelje, nemam više 32 zuba, nemam više ni mladosti, sedamdeseta mi trči ususret, pa sam onda kvalificiran da pišem o onome o čemu svi šute. Vidjele su moje oči humana preseljenja, vidjele su ljude koji ne znaju sa novcem, već odavno su njihovi auti na otpadu, a namještaj se raspao, a sve je to plaćeno novcima onih koji su došli i ostali. Lako je čovjeka rasplakati. Ubiješ mu psa ljubimca i tuli cijela obitelj. Ali kako ga nasmijati umilnim riječima: kuferaši i dotepenci?
Ja ću početi s biblijskim vremenima, što je to vidjela Lotova žena pred Sodomom i Gomorom? Vidjela je, garant, divlji kapitalizam. Od toga se i ja djelomično skamenim. Socijalizam me poučio da su na Balkanu narodi i narodnosti, pa me zato nikakvo seljenje i preseljenje nije dirnulo u glavni živac. Još u Bibliji je gospodin Bog preporučio da se došljak ne terorizira i tlači, samo mi onda nije jasno kako su onda mene svi maltretirali od Vardara do Triglava. Nanjušili u meni kvarež i hohštapleraj i sve ono čega su oni imali u obilju. Nekada se govorilo da svašta mamica rodi, armija obuče i vlak u Zagreb dovuče; Zagorci bi rekli cug. Da nije nitko prešao preko kućnog praga u zadnjih stotinu godinica; da nisu bile lokalne barufe, svjetski ratovi, zar bi mi ikada u Zagrebu čuli vic o Muji i Hasi, pa su tu Ličani Dane i Mane, Srbi imaju viceva kao pljeve, a od svih su najsmješniji Crnogorci i ono njihovo: ja tebi – vojvodo, ti meni - serdare.
Dalmatinci su priča za sebe, njima uvijek netko treba jer je maslina neobrana, nema tko da ju bere jer Dalmoši ili pjevaju u klapama ili solo ili se bave turizmom, a nema ljepšega za uši one klempave balkanske kakav ja imam jedan par, kad u restoranu frau Gretica traži supa od kukuriku frau, a konobar Slavonac striže ušima i donosi joj goveđu juvicu na čijoj površini pliva mast, žuta ko dukat, a sitni rezanci proviruju. Frau Gretica zadovoljna daje debelu napojnicu, a Stipan iz Požege striže ušima ko poljski zec. Onda dođe Mađar na plavi moreno, s autom napravi totalku, uhvati se za glavu i kuka: Mila moja majko, što si se rodio, što me nisi bacio u ta Tisa voda ladni, da me pojede šaran riba gladni. Česi su, zapravo, zaslužni za turizam. U vrijeme kad je Luka Kaliterna osnivao nogometni klub Hajduk, dođu Česi na plavi Jadran i opale kupanac, a Dalmatinci obučeni od pete do glave u crninu i misle da je more samo za naviganje i ribarenje i tako kad su vidjeli Čehe kako plivaju i oni su smočili nožni palac.
Kad je najnovija demokracija bila glanc-nova, nitko te više nije pitao da li si od svude i kojekude, važno je da si Hrvat. Bilo je jako puno metarmofoza, iliti preobrazbi, domaća buržoazija pokupila neke finte od došljaka, no više nijedan Hrvat nije želio kuću na jednu vodu. Svi su otišli nebu pod oblake, svi su demokratsku karijeru počeli sa polovnim „golfom“, a završili „mercedesom“; nitko nije priznao da je bio u Savezu komunista, makar ga pekli na žaru ili mu tabane pržili let-lampom.
Kad sam vidio novu diobu karata i kad sam izvisio iz politike, onda mi je ostala samo satira i humor gdje umjesto honorara satiru mene.
Tražio sam u svom narodu junaka za roman. Nažalost, nisam ga našao. Junačke narodne pjesme niti tko piše niti čita. Kraljević Marko i Musa Kesedžija imaju pristojni mrtvački staž dulji od Napoleona i Katarine xxx Velike. A šta ja znam o ljudima da bih ih mogao tračati? Kad se na maksimirskom stadionu skupe deseci tisuća, i ako jednoga vode u „maricu“, taj pojedinac izgleda bijedno. Čovjek današnjice treba mobitel, Internet, treba penziju još za mladih dana ili u najgorem slučaju, klizno radno vrijeme. Drugi rade, a ti klizneš. Izumrla je radnička klasa, kobasa nije dulja od tanjura, svi pričaju o krizi a voze skupe aute, pa daj ti sada znaj tko je kuferaš i dojdek, a tko je ono što bi stari Latini rekli, domestikus. Nema tog Hrvata koji ne gleda TV dnevnik, ili tko ne bi htio biti ministar, u krajnjoj nuždi saborski zastupnik.
Dragi Bog se rijetko spominje, a svetaca kao pljeve. Na božjem sinu zarađuju trgovci pred Božić, valjda mu se svete što ih je nađario iz hrama. Eto, draga gospodo, plemenite osobe, vidite da se može pisati o migracijama i sve što se uz to fura, a da ne zaglaviš na debeloj robiji. Ako se nekome ne svidi ova humoreska, neka mi lijepo kupi novi bicikl.
Josip Rogin
