Ujutro oko sedam sati, 20.srpnja 2019. godine, puno malih glavica viri kroz prozore autobusa ne bi li pozdravili svoje najmilije prije odlaska na more. Da, putujemo na Lošinj i to druga dječja grupa dok se prva upravo danas vraća.

Šalju se poljupci, maše se i konačno autobus kreće. Svi su zaigrani, veseli i jedva čekaju da stignu na odredište. Putujemo nekih sedam sati, stižemo u odmaralište i odmah počinje zabava. Jurnjava po hodnicima, raspremanje stvari, ručak i konačno odlazimo na plažu. Nema tomu veselju kraja, cika, vika, plivanje, skakanje s mola i konačno dolazi večer. Svi su umorni, pospani i jedva uspijevaju večerati, a već im se očice sklapaju od umora. No, to nije kraj prvog dana jer oni najmanji, a poneki i malo veći sad su se sjetili mama i nastupa plač. „Meni fali mama, ja bih išla doma“, čuju se riječi.

Tada tete odgajateljice i voditeljice idu od kreveta do kreveta, kao Snjeguljice, i pričaju priče kako bi uspavale uplakane glavice. Ali brzo dođe jutro i suze se zaboravljaju uz kupanje i neki izlet. Primjerice, na Svetog Ivu. Bome su te male nogice od tri i pol godina i one od šest, osam pa sve do šezdeset i neku. Izdržale put po kamenju i stijenama hodajući cijelo dopodne. No vratili su se svi živi, zdravi i veseli u odmaralište orni za nove pustolovine. Sljedeći dan već smo išli brodom na Susak, igrali se u pijesku, ronili, plivali i tražili Apoksiomena. Našli smo ga već sljedeći dan u Muzeju Malog Lošinja.

Svaku večer šetali smo parkovima Velog Lošinja, udisali mirise ljekovitog bilja i drveća. Liječili svoja pluća i bronhe jer Lošinj je nadaleko poznat (još i vremena Austro-Ugarske) kao klimatsko lječilište. I tako su djeca provela punih 10 dana prekrasnog ljetovanja koje će sigurno pamtiti cijelog života. Ovim putem zahvaljujem na brizi i požrtvovnosti odgajateljicama koje su 24 sata na dan bdjele nad djecom. Zahvaljujem Gradu Dugom Selu i Općini Brckovljani te donatorima koji su svojim prilogom pomogli da djeca iz osnovnih škola Dugo Selo te Božjakovina dožive prekrasne trenutke u Velom Lošinju.

Ali na žalost, moram reći da je zgrada u Velom Lošinju, u vlasništvu Društva Naša djeca Dugo Selo, u teškom stanju i hitno joj je potrebna obnova i renoviranje. Stoga molim sve one koji na bilo koji način mogu i žele pomoći da to učine. Sve kako bi i buduće generacije djece mogle ići ovdje na more. Mnogi od nas su kao djeca odlazili na Lošinj na more i liječenje. Mnoge su se ljubavi ovdje rodile, prvi izlasci i poljupci. Mnoga su djeca naučila plivati, neka su po prvi puta vidjela more. Pa zar možemo svojoj djeci i svojim unucima uskratiti to zadovoljstvo Lošinja?

Nevenka Remenar